Vjerujemo da su stanovnici ovog našeg prelijepog i kulturno bogatog kraja vrlo dobro upoznati s teorijama o postanku grada Dubrovnika, s procesom gradnje zidina i gradskih tvrđava, funkcioniranjem i ustrojem Republike, raznim inačicama dubrovačkog imena i svim onim silnim legendama i anegdotama iz dubrovačke prošlosti. I to je veoma pohvalna činjenica, na ponos hrvatskog juga, toliko znati o sebi, o svome. Pitanje koje nas muči i visi negdje u zraku glasi: gdje je u tome svemu Župa? Postoji li i župska povijest i gdje je sakrivena? Jesmo li se odrekli našeg povijesnog dobra i ako jesmo, zbog čega?
Ma ne, naravno da nismo. Da jesmo, to bi doista mogli okarakterizirali kao potez ludog čovjeka. Sve što vas zanima o povijesti Brenuma možete saznati u prostorima Muzeja Župe dubrovačke. Na istom mjestu možete dobiti uvid u sva istraživanja poduzeta na ovim područjima, rezultatima tih istraživanja i pitanjima kojima se aktivno bave župski povjesničari, koje naša Općina podržava i motivira u njihovom radu i zajedno s njima rasvjetljava djelove slagalice bogate župske povijesti. Naglasak je na riječi ‘bogata’ – jer to je jedini epitet koji joj pristaje i koji zaslužuje.
Kad bi ove retke čitao netko sa strane, netko tko je prvi put u Župi, neovisno nalazi li se tu turistički, poslovno ili bilo kojom drugom prigodom, ovo bi mu se činilo sasvim logično i primjereno. Zašto onda nama nije? Zbog čega mi u ovim riječima pronalazimo samo tragove ironije i poruge?
Svake godine preko Dupca u gradske srednje škole pošaljemo oko stotinjak župskih osmaša, stotinjak mladih nada. Što smo im dali da ponesu sa sobom? Kakva znanja o svom rodnom mjestu i njegovoj kulturnoj baštini su službeno dobili? Na kraju, kakvu smo im poruku poslali? To sigurno nije krivnja njihovih roditelja, a ni njihovih profesora, jer svi oni jako dobro ispunjavaju svoju ulogu u podučavanju i odgoju ovih mladih Župljana. Krivnja je na onima koje smo izabrali da brinu o našem zavičaju i očuvanju tradicije, koji nisu jasno i glasno rekli: „Hej, to je važno, to je naše i na to trebamo biti ponosni!“
Američki književnik Robert Heinlein ostao je zapamćen po izjavi da generacija koja zanemaruje povijest nema prošlost i nikakvu budućnost. Kako ovo strašno zvuči na našem primjeru, nakon svega što smo do sada spomenuli. Kome smo prepustili da se bavi našom poviješću? I zašto bi uopće to netko radio umjesto nas? Naš je zadatak njegovati, istraživati i proučavati sve što su naši stari ostavili za sobom, generacijama, desetljećima i stoljećima prije nas. Žalosno bi bilo da nas netko sa strane mora upozoriti da smo dužni čuvati i njegovati svoju povijest i tradiciju. Ako to nije došlo na red u zadnje 23 godine, onda je upravo sad krajnje vrijeme: vrijeme za probuditi ljepoticu, župsku povjesnicu.
Pokrenimo:
– arheološka i povijesna istraživanja
– muzejsku djelatnost
– objedinjavanje povijesne građe
– izdavanje knjiga iz područja lokalne prošlosti
– poticanje pojedinaca i skupina na razvijanje ideja na polju kulturne baštine i autohtone tradicije
– poučavanje i prezentiranje povijesne i tradicijske građe kroz aktivnosti i radionice posebno osmišljene i prilagođene svim dobnim skupinama
